Miroslav Šutej
(Duga Resa, 29
Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1951. – 1956.). Diplomirao je u klasi prof. Marijana Detonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1961. godine. Bio je suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1961. – 1963.). Debitirao je na skupnoj izložbi I. bijenale mladih u Rijeci, a aktivno izlaže od 1962. godine. Pozitivna kritička recepcija prve samostalne izložbe održane u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu (1962.), gdje se predstavio s tridesetak crteža koji su naznačili njegov budući umjetnički smjer, kao i prve nagrade, među kojima je Nagrada Savjeta za kulturu i prosvjetu NR Slovenije na 2. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u organizaciji Kabineta grafike JAZU (Bombardiranje očnog živca, 1962., bakropis i akvatinta), potvrđuju da je Šutej zarana u umjetničkim krugovima prepoznat kao jedna od mladih nada tadašnje nacionalne likovne scene.
Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1951. – 1956.). Diplomirao je u klasi prof. Marijana Detonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1961. godine. Bio je suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1961. – 1963.).
Debitirao je na skupnoj izložbi I. bijenale mladih u Rijeci, a aktivno izlaže od 1962. godine. Pozitivna kritička recepcija prve samostalne izložbe održane u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu (1962.), gdje se predstavio s tridesetak crteža koji su naznačili njegov budući umjetnički smjer, kao i prve nagrade, među kojima je Nagrada Savjeta za kulturu i prosvjetu NR Slovenije na 2. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u organizaciji Kabineta grafike JAZU (Bombardiranje očnog živca, 1962., bakropis i akvatinta), potvrđuju da je Šutej zarana u umjetničkim krugovima prepoznat kao jedna od mladih nada tadašnje nacionalne likovne scene. Ubrzo nakon domaćeg uspjeha, obilježenog jednoglasnim pohvalama i prvim važnim nagradama, slijedila je i međunarodna potvrda. U Parizu na 3. bijenalu mladih 1963. godine dobiva Prvu nagradu (Grand-Prix) za slikarstvo, koja je uključivala i boravišnu stipendiju u francuskome glavnom gradu (1964./65.). Iste godine (1963.), na poziv, prvi put sudjeluje na 2. izložbi Nove tendencije – riječ je o najvažnijemu zagrebačkom umjetničkom pokretu toga vremena snažne internacionalne razmjene. Kao izlagač pridružuje se izložbenim projektima pokreta još dva puta, 1969. i 1973. godine. Šutejev je rad prepoznat i uključen, zajedno s onim Ivana Picelja, u skupnu izložbu The Responsive Eye u koncepciji Williama Chapina Seitza u Muzeju moderne umjetnosti (Museum of Modern Art) u New Yorku 1965. godine, izložbi koja je naznačila novi umjetnički fenomen – op-art. Konačna umjetnička afirmacija Miroslava Šuteja bilo je uvrštavanje u selekciju jugoslavenske suvremene umjetnosti na 34. međunarodnom bijenalu suvremene likovne umjetnosti u Veneciji (XXXIV Biennale Internazionale d’Arte Venezia) 1968. godine, gdje je središnji događaj bila međunarodna izložba Linee della ricerca contemporanea: dall’ informale alle nuove strutture (Pravci istraživanja: Od enformela do novih struktura) u koncepciji Guida Balla. Mladi umjetnik, kao jedan od tri nacionalna predstavnika (zajedno s Ivanom Tabakovićem te Oton Logom), na Venecijanskome bijenalu izložio je objekte i prve mobilne serigrafije.
Šutej nadalje izlaže na domaćim i svjetskim renomiranim skupnim izložbama, posebice onima posvećenim umjetničkoj grafici i crtežu poput bijenalnih i trijenalnih izložbi u Tokiju, Sao Paoulu, Krakovu, Vroclavu, Bradfordu, Frechenu, Beču, Jyvaskylu, ali i Zagrebu, Rijeci, Ljubljani i dr. Priredio je oko 160 samostalnih izložbi. Osim u Zagrebu, samostalno izlaže u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, New Yorku, Veneciji, Genovi, Pezaru, Bolonji, Lozani, Krakovu, Berlinu, Ženevi, Bremenu, Roterdamu, Harlemu, Kelnu, Briselu, Frehenu itd. Šutejeva posljednja samostalna izložba – Prekrivene oči – održana je 2004. godine u Umjetničkome paviljonu i predstavila je umjetnikove velike ambijentalne instalacije i videoinstalacije.
Od 1978. godine do smrti predavao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1996. godine i na Grafičkom odsjeku tada novoosnovane Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu.
Izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1997. godine.
Za svoj umjetnički rad dobio je šezdesetak nacionalnih i međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima su: premije (1966., 1970., 1974.) i druge nagrade (1962., 1976., 1978.) na bijenalnim izdanjima Zagrebačke izložbe jugoslavenske grafike, nagrade na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža (1971., 1983.) te Premija HAZU na 2. hrvatskom trijenalu crteža (1999.), Premija na 11. međunarodnom bijenalu u Sao Paolu (1971.), Grand Prix na 10. međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani (1973.), Premija na 11. međunarodnom bijenalu grafike u Krakovu (1986.), Druga nagrada na 4. međunarodnom bijenalu grafike u Frehenu (1976.), nagrada na 6. međunarodnom bijenalu grafike u Tokiju (1968., 1974.), Nagrada na 3. britanskom međunarodnom grafičkom bijenalu u Bradfordu (1972.), godišnja Nagrada Vladimir Nazor za dizajn za 1985. godinu (1986.), godišnja Nagrada HDLU (1996.) i Nagrada MSU (1996.).
Njegova djela nalaze se u mnogim istaknutim zbirkama, muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, kao što su Kabinet grafike HAZU, Muzej suvremene umjetnosti, Grafička zbirka NSK, Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, ali i Museum of Modern Art i Guggenheim Museum u New Yorku, Musée d’ Art Moderne u Parizu, Victoria and Albert Museum i Tate Gallery u Londonu, Muzeum Narodowe u Varšavi i dr.
Uz slikarstvo, crtež, grafiku i kiparstvo bavio se i grafičkim oblikovanjem. Osim oblikovanja plakata i scenografija Šutej je dizajnirao amblematski Kvisko, a početkom devedesetih izradio je likovni prikaz grba i zastave Republike Hrvatske, autor je svih državnih obilježja, jedan je od autora zaslužnih za oblikovanje hrvatske novčanice – kune (1994.), a osmislio je i osnovni izgled dresa nogometne reprezentacije.
O njegovu stvaralaštvu pisali su mnogi povjesničari umjetnosti (W. Koschatzky, F. Eichenberg, W. Heinke, R. Castelman, I. Zidić, V. Horvat Pintarić, J. Denegrij, M. Meštrović i dr.), objavljeno je viša monografija (Zvonko Maković, Šutej / Crteži, Zagreb: NSK, 1981.; Andrej Smrekar, Miroslav Šutej: Ikono/mašta: Crteži, grafike, slike i objekti 1962./72., Zagreb: Skaner studio, 2005.; Tonko Maroević, Šutej / Crteži iz obiteljskog dvorišta, Zagreb: Kabinet grafike HAZU i Fundacija Šutej, 2009.; S. Marković, Z. Maković, Miroslav Šutej / Mobilne serigrafije, Zagreb: Kabinet grafike HAZU, 2015.), priređeno je više retrospektivnih izložaba (Zvonko Maković, Miroslav Šutej / Retrospektiva grafike, Zagreb: Kabinet grafike HAZU, 1996.; Snježana Pintarić et al., Šutej: Retrospektiva, Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, 2013.) te je snimljen i film (Nenad Puhovski, U potrazi za Šutejem, 1981.).
Debitirao je na skupnoj izložbi I. bijenale mladih u Rijeci, a aktivno izlaže od 1962. godine. Pozitivna kritička recepcija prve samostalne izložbe održane u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu (1962.), gdje se predstavio s tridesetak crteža koji su naznačili njegov budući umjetnički smjer, kao i prve nagrade, među kojima je Nagrada Savjeta za kulturu i prosvjetu NR Slovenije na 2. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u organizaciji Kabineta grafike JAZU (Bombardiranje očnog živca, 1962., bakropis i akvatinta), potvrđuju da je Šutej zarana u umjetničkim krugovima prepoznat kao jedna od mladih nada tadašnje nacionalne likovne scene. Ubrzo nakon domaćeg uspjeha, obilježenog jednoglasnim pohvalama i prvim važnim nagradama, slijedila je i međunarodna potvrda. U Parizu na 3. bijenalu mladih 1963. godine dobiva Prvu nagradu (Grand-Prix) za slikarstvo, koja je uključivala i boravišnu stipendiju u francuskome glavnom gradu (1964./65.). Iste godine (1963.), na poziv, prvi put sudjeluje na 2. izložbi Nove tendencije – riječ je o najvažnijemu zagrebačkom umjetničkom pokretu toga vremena snažne internacionalne razmjene. Kao izlagač pridružuje se izložbenim projektima pokreta još dva puta, 1969. i 1973. godine. Šutejev je rad prepoznat i uključen, zajedno s onim Ivana Picelja, u skupnu izložbu The Responsive Eye u koncepciji Williama Chapina Seitza u Muzeju moderne umjetnosti (Museum of Modern Art) u New Yorku 1965. godine, izložbi koja je naznačila novi umjetnički fenomen – op-art. Konačna umjetnička afirmacija Miroslava Šuteja bilo je uvrštavanje u selekciju jugoslavenske suvremene umjetnosti na 34. međunarodnom bijenalu suvremene likovne umjetnosti u Veneciji (XXXIV Biennale Internazionale d’Arte Venezia) 1968. godine, gdje je središnji događaj bila međunarodna izložba Linee della ricerca contemporanea: dall’ informale alle nuove strutture (Pravci istraživanja: Od enformela do novih struktura) u koncepciji Guida Balla. Mladi umjetnik, kao jedan od tri nacionalna predstavnika (zajedno s Ivanom Tabakovićem te Oton Logom), na Venecijanskome bijenalu izložio je objekte i prve mobilne serigrafije.
Šutej nadalje izlaže na domaćim i svjetskim renomiranim skupnim izložbama, posebice onima posvećenim umjetničkoj grafici i crtežu poput bijenalnih i trijenalnih izložbi u Tokiju, Sao Paoulu, Krakovu, Vroclavu, Bradfordu, Frechenu, Beču, Jyvaskylu, ali i Zagrebu, Rijeci, Ljubljani i dr. Priredio je oko 160 samostalnih izložbi. Osim u Zagrebu, samostalno izlaže u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, New Yorku, Veneciji, Genovi, Pezaru, Bolonji, Lozani, Krakovu, Berlinu, Ženevi, Bremenu, Roterdamu, Harlemu, Kelnu, Briselu, Frehenu itd. Šutejeva posljednja samostalna izložba – Prekrivene oči – održana je 2004. godine u Umjetničkome paviljonu i predstavila je umjetnikove velike ambijentalne instalacije i videoinstalacije.
Od 1978. godine do smrti predavao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1996. godine i na Grafičkom odsjeku tada novoosnovane Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu.
Izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1997. godine.
Za svoj umjetnički rad dobio je šezdesetak nacionalnih i međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima su: premije (1966., 1970., 1974.) i druge nagrade (1962., 1976., 1978.) na bijenalnim izdanjima Zagrebačke izložbe jugoslavenske grafike, nagrade na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža (1971., 1983.) te Premija HAZU na 2. hrvatskom trijenalu crteža (1999.), Premija na 11. međunarodnom bijenalu u Sao Paolu (1971.), Grand Prix na 10. međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani (1973.), Premija na 11. međunarodnom bijenalu grafike u Krakovu (1986.), Druga nagrada na 4. međunarodnom bijenalu grafike u Frehenu (1976.), nagrada na 6. međunarodnom bijenalu grafike u Tokiju (1968., 1974.), Nagrada na 3. britanskom međunarodnom grafičkom bijenalu u Bradfordu (1972.), godišnja Nagrada Vladimir Nazor za dizajn za 1985. godinu (1986.), godišnja Nagrada HDLU (1996.) i Nagrada MSU (1996.).
Njegova djela nalaze se u mnogim istaknutim zbirkama, muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, kao što su Kabinet grafike HAZU, Muzej suvremene umjetnosti, Grafička zbirka NSK, Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, ali i Museum of Modern Art i Guggenheim Museum u New Yorku, Musée d’ Art Moderne u Parizu, Victoria and Albert Museum i Tate Gallery u Londonu, Muzeum Narodowe u Varšavi i dr.
Uz slikarstvo, crtež, grafiku i kiparstvo bavio se i grafičkim oblikovanjem. Osim oblikovanja plakata i scenografija Šutej je dizajnirao amblematski Kvisko, a početkom devedesetih izradio je likovni prikaz grba i zastave Republike Hrvatske, autor je svih državnih obilježja, jedan je od autora zaslužnih za oblikovanje hrvatske novčanice – kune (1994.), a osmislio je i osnovni izgled dresa nogometne reprezentacije.
O njegovu stvaralaštvu pisali su mnogi povjesničari umjetnosti (W. Koschatzky, F. Eichenberg, W. Heinke, R. Castelman, I. Zidić, V. Horvat Pintarić, J. Denegrij, M. Meštrović i dr.), objavljeno je viša monografija (Zvonko Maković, Šutej / Crteži, Zagreb: NSK, 1981.; Andrej Smrekar, Miroslav Šutej: Ikono/mašta: Crteži, grafike, slike i objekti 1962./72., Zagreb: Skaner studio, 2005.; Tonko Maroević, Šutej / Crteži iz obiteljskog dvorišta, Zagreb: Kabinet grafike HAZU i Fundacija Šutej, 2009.; S. Marković, Z. Maković, Miroslav Šutej / Mobilne serigrafije, Zagreb: Kabinet grafike HAZU, 2015.), priređeno je više retrospektivnih izložaba (Zvonko Maković, Miroslav Šutej / Retrospektiva grafike, Zagreb: Kabinet grafike HAZU, 1996.; Snježana Pintarić et al., Šutej: Retrospektiva, Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, 2013.) te je snimljen i film (Nenad Puhovski, U potrazi za Šutejem, 1981.).